Hirošima, ljubavi moja

Marguerite Duras AUTORSKI TIM Prema istoimenom scenariju Marguerite Duras, za kultni film Alaina Resnaisa S francuskog prevela: Lucija Klarić Dramatizacija: Lucija Klarić i Rajna Racz Režija: Rajna Racz Dramaturgija: Lucija Klarić Glazba i oblikovanje zvuka: Marin Živković Scenografija: Ana Paulić Kostimografija: Mirna Mihoković Oblikovanje svjetla: Elvis Butković Scenski pokret: Ena Jagec Glazbenici: Letizia Roce, Branko Sterpin, Matej Milošev, Filip Merčep i Marin Živković IZVOĐAČI Ona: Judita Franković Brdar On: Marko Kasalo KOPRODUKCIJA Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula, Dom Kristalna kocka vedrine – Gradsko kazalište Sisak i Umjetnička organizacija Kuća Nahero OPIS Hirošima, ljubavi moja, prema istoimenom scenariju Marguerite Duras za kultni film Alaina Resnaisa, poetska je predstava o ljubavi, sjećanju i nemogućnosti da se izgovori ono što nadilazi ljudsko iskustvo. U hotelskoj sobi u Hirošimi, dvanaest godina nakon atomske bombe, susreću se Francuskinja i Japanac. Njihova kratka ljubavna avantura postaje prostor u kojem se otvaraju potisnuta sjećanja, osobne traume i kolektivna povijest. Ono što započinje kao intiman susret dvoje stranaca postupno prerasta u suočavanje s prošlošću koja se ne može ostaviti iza sebe. Dok se njihovi glasovi isprepliću, brišu se granice između sadašnjosti i prošlosti, između ljubavne priče i povijesne katastrofe, između onoga što pamtimo i onoga što nastojimo zaboraviti. Marguerite Duras odustaje od pokušaja da prikaže Hirošimu kroz dokumentarističku rekonstrukciju ili reprezentaciju katastrofe. Umjesto toga, katastrofu upisuje u intimni prostor susreta dvoje ljudi, u ljubavni odnos, u tijelo koje nosi tragove prošlosti. Za Duras, o Hirošimi nije moguće govoriti izravno – moguće je govoriti tek o nemogućnosti da se o njoj govori. Upravo u toj pukotini između jezika i šutnje nastaje njezin jedinstveni poetski tekst, u kojem ljubav ne poništava razaranje, nego ga čini vidljivim. Slijedeći Marguerite Duras, Rajna Racz gradi poetsko kazalište u kojem tijelo postaje mjesto na kojem se istodobno upisuju sjećanje i zaborav. Tijelo pamti ono što riječi ne mogu izgovoriti, ali jednako tako pokušava preživjeti zaboravljajući. Predstava istražuje kako se povijesne traume nastanjuju u tijelu te kako se ljubav, dodir i bliskost mogu pretvoriti u posljednji prostor otpora uništenju. Gotovo sedamdeset godina nakon nastanka filma, Hirošima, ljubavi moja odzvanja snažnije nego ikad. U svijetu obilježenom novim ratovima i rastućom prijetnjom nuklearnog oružja, Hirošima više nije samo povijesni događaj nego trajna mogućnost budućnosti. Predstava zato ne pokušava rekonstruirati prošlost, nego kroz intimnu ljubavnu priču postavlja pitanje kako živjeti s onim što je nezamislivo i kako, usprkos svemu, nastaviti voljeti.