TIJELO. NORMA. OTPOR. – Ines Borovac i Karlo Štefanek

TIJELO. NORMA. OTPOR. Ines Borovac i Karlo Štefanek 18. 9. 2026. u 20:00 sati Otvorenje izložbe Galerija Novo, udruga Proces i udruga Metamedij vas pozivaju na otvorenje izložbe Ines Borovac i Karla Štefaneka ''TIJELO. NORMA. OTPOR.'' koje će se održati u petak, 18. rujna 2026. u 20:00 sati. Izložba istražuje načine na koje društvene norme oblikuju, čitaju i usmjeravaju tijelo. Kroz različite medije umjetnici promišljaju rod, identitet, pripadnost, poželjnost i društvena očekivanja, ali i mogućnosti njihova pomicanja i otpora. U sklopu izložbe Karlo Štefanek izvest će i performans, kojim se istraživanje tijela i njegovih društvenih uloga proširuje u prostor izvedbe i neposrednog susreta s publikom. Kustosica izložbe je Sabina Oroshi, a organizatori su udruge Proces i Metamedij. *** Prije nego što progovori, tijelo je već pročitano. Rodno određeno. Odjeveno. Poželjno. Klasificirano. Nacionalizirano. Seksualizirano. Zapamćeno. Ispravljeno. Fotografirano. Financirano – ili nije. Dobilo dopuštenje – ili mu je ono uskraćeno. Tijelo ulazi u svijet okruženo uputama. Gotovo se neprestano kreće unutar polja tumačenja. Ponavljana očekivanja vezana uz rod, poželjnost, društvenu prihvatljivost, nacionalnost ili klasu postupno se upisuju u navike samoprezentacije. Tijelo uči koliko prostora smije zauzeti, koje se geste smatraju primjerenima, što ga čini čitljivim i kada izražavanje postaje pretjerano. Uči i predvidjeti pogled druge osobe prije nego što ga taj pogled sustigne. Društveno tumačenje s vremenom ulazi u način na koji tijelo nastanjuje samo sebe. Radovi Ines Borovac i Karla Štefaneka nastanjuju taj nestabilni prostor između onoga što je tijelo naslijedilo i onoga što s tim nasljeđem još može učiniti. Njihove prakse polaze od već postojećih jezika kroz koje se tijelo prepoznaje, vrednuje i svrstava. Norma opstaje jer se ponavlja, a u tom se ponavljanju otvara mogućnost njezina pomicanja. Poznata gesta može se minimalno izmijeniti. Uloga se može preuzeti na način koji remeti raspodjelu autoriteta. Simbol može ostati vidljiv, a ipak izgubiti sigurnost značenja koje bi trebao učvrstiti. Za Borovac i Štefaneka, blizina strukturi važna je za razumijevanje otpora. bell hooks marginu razumije kao poziciju koju proizvode strukture dominacije, ali i kao mjesto iz kojeg može nastati drukčiji način gledanja. Kako piše: „Promatrali smo i izvana prema unutra i iznutra prema van. Usmjerili smo pozornost kako na središte, tako i na marginu. Razumjeli smo i jedno i drugo.” (hooks 1989: 20). Biti na margini za hooks znači poznavati centar bez potpunog pripadanja njemu. Takva pozicija nosi posljedice isključenja, ali proizvodi i znanje o pravilima centra: o tome kako djeluju, što štiti i gdje postaje ranjiv na poremećaj. Otpor stoga može nastati iz vrlo bliskog poznavanja strukture koju dovodi u pitanje. Pitanje norme, međutim, ne završava na tijelima prikazanima u umjetničkim radovima. Iza vidljivog rada nalazi se tijelo umjetnika_ice koji_a putuje, pregovara, čeka, prilagođava se i ovisi o materijalnim uvjetima realizacije. Kada rad ulazi u galeriju, ulazi i u sustav odluka o prostoru, vremenu, dopuštenjima i resursima. Institucija zato sudjeluje u proizvodnji normi jednako konkretno kao i društveni kodovi koje umjetnički rad nastoji učiniti vidljivima. Kulturne institucije postale su izrazito vješte u jeziku otpora. Feminizam, kvirnost i neslaganje cirkuliraju izložbama i javnim programima. Otpor je stekao institucionalnu vidljivost; ulazi kao program koji se može fotografirati, promovirati i arhivirati. Institucija poput one koja ugošćuje ovu izložbu može prihvatiti sliku neposlušnog tijela, dok od umjetnika_ice koji_a ga proizvodi očekuje administrativnu poslušnost, ekonomsku fleksibilnost i beskrajnu prilagodljivost. Radikalnost je lakše održavati na razini reprezentacije nego kao uvjet produkcije. U izloženim radovima norme postaju vidljive kroz načine na koje se tijela oblikuju, imenuju, svrstavaju, promatraju i discipliniraju, dok se otpor pojavljuje u trenucima kada se ti procesi poremete. Manje su vidljivi uvjeti u kojima ti radovi nastaju i dolaze do galerijskog prostora. U konačnom postavu isključeni su pregovori, produkcijski rad, dostupni resursi, dopuštenja i podrška o kojima je realizacija ovisila. Kada se i ti uvjeti uzmu u obzir, pitanje normi širi se na institucionalni okvir u kojem rad postaje moguć. Kakve uvjete institucija stvara za umjetnika_icu koji_a preuzima rizik? Tko snosi posljedice kada podrška, vrijeme ili infrastruktura izostanu? Koliko prostora institucija doista ostavlja za eksperiment i neizvjesnost? I što uopće znači institucionalna briga ako se teret njezina održavanja stalno vraća umjetnicima i kulturnim radnicima? (Sabina Oroshi) *** Izložba ostaje otvorena do 23. listopada 2026. godine te se može razgledati u radnom vremenu galerije ili uz prethodnu najavu: RUJAN ponedjeljak – srijeda: 10:00 – 14:00 četvrtak – petak: 18:00 – 21:00 LISTOPAD ponedjeljak – srijeda: 10:00 – 14:00 četvrtak – petak: 17:00 – 20:00